Reciklaža opasnog otpada u Crnoj Gori je na niskom nivou, jer se svega 2,2 odsto ukupnih količina preradi, dok čak 92,3 odsto biva zatrpano, pokazuju podaci iz Informacije o stanju životne sredine u Crnoj Gori. Kako se navodi u tom dokumentu, prema poslednjim zvaničnim podacima Monstata o količinama generisanog industrijskog otpada, u 2018. godini, u Crnoj Gori je proizvedeno ukupno 759.908,7 tona otpada iz industrije.

– Od ukupne količine opasnog otpada generisanog u industriji u 2018. (336.749,2 tona) skoro čitav udio (99,5 odsto) potiče iz sektora vađenje ruda i kamena. Od ukupno generisanog i skladištenog otpada u iznosu od 784.701,9 tona u 2018. godini, industrijska preduzeća su sopstveno preradila 5,1 odsto otpada, zbrinula 86,5 i privremeno skladištila četiri odsto otpada. Od postupaka sopstvene prerade, najzastupljenija operacija je zatrpavanje (92,3 odsto), dok je reciklaža zastupljena sa 2,2 odsto. Postupcima zbrinjavanja, preduzeća iz oblasti industrije, u 2018. godini, zbrinula su 678.342,2 tone otpada, od čega je najzastupljenija operacija D5 – odstranjivanje otpada na posebnim deponijama (98,9 odsto) – navodi se u informaciji.

​Direktorica NVO Grin houm Nataša Kovačević kazala je u razgovoru za „Dan” da se TE Pljevlja, KAP, Željezara i druge industrije, vezane za vađenje ruda i kamena, poslednjih nekoliko decenija bave najmanje izvozom, a najviše skladištenjem generisanog opasnog otpada, čime su ostvarili privremeni profit, na uštrb životne sredine, svjesno izlažući građane i prirodu narastajućem riziku od akcidenata.

– Zbrinjavanje opasnog otpada je moguće samo van Crne Gore, u skladu za propisima Crne Gore i pod strogim kriterijumima o prekograničnom kretanju i odlaganju opasnog otpada koje propisuje Bazelska konvencija. U informaciji o stanju životne sredine za 2019. se navodi da je Agencija za zaštitu prirode i životne sredine izdala samo osam dozvola koje se odnose na izvoz 44.550 tona opasnog otpada, što čini 13 odsto od ukupno generisanog opasnog otpada u Crnoj Gori. Dakle, opasni otpad se nagomilava zajedno sa onim višedecenijiskim poput 40.000 tona grita u brodogradilištu Bijela, 25.000 tona žive sode KAP i količinski neutvrđeno mnogo drugih opasnih materija deponovanih u dvorištu i bazenima crvenog mulja, dvorištu Željezare Nikšić, skladištima firme Hemosanu itd – upozorava Kovačevićeva.

Ističe da bi nadležno ministarstvo i Uprava za inspekcijske poslove trebali daleko ozbiljnije da se pozabave pitanjem rješavanja opasnog otpada, znajući da se najviše manji generatori otpada često odlučuju na skladištenje u sopstvenoj režiji na neadekvatan način, a to su plastična i metalna burad, džakovi, betonski platoi bez zaštite od voda itd.

– Tako se na primjer 38 tona raznih opasnih hemikalija zaostalih iz prethodnog perioda nalaze u tzv. atomskom skloništu u krugu bivše fabrike za štavljenje kože, sadašnje AD KIPS Polimka Berane, gdje je poznato da su hemikalije skladištene nepropisno u blizini rijeke Lim, što bi u uslovima plavljenja, moglo da dovede do katastrofalnih posledica po živi svijet i zdravlje ljudi. Slično je i sa nekadašnjom fabrikom celuloze u Beranama i uskladištenjh 23.000 litara opasnih supstanci, AD Dekor u Rožajama sa 14 t smola i boja za impregnaciju, kojima su istekli davno rokovi trajanja – upozorava Kovačevićeva.

Poručuje da je poražavajuće da je Vlada Crne Gore 2011. godine uzela kredit u vrijednosti od 50 miliona eura od Svjetske banke za rješavanje opasnog industrijskog otpada, te da devet godina kasnije nemamo nikakvih opipljivih rezultata.

– Projektom je predviđena sanacija najvećih lokacija na kojima se nalaze deponije opasnog industrijskog otpada uključujući KAP bazene crvenog mulja sa deponijom čvrstog otpada, deponija opasnog otpada Željezare Nikšić, deponija grita brodogradilišta Bijela, deponija pepela i šljake na lokaciji Maljevac i flotaciono jalovište u naselju Gradac, Pljevlja, te je trebala biti i odabrana lokacija za izgradnju nacionalnog postrojenja za odlaganje i obradu opasnog otpada. Pitanje je gdje su utrošena ova sredstva koja građani sada treba da vraćaju i da li će neko odgovarati ne samo za nestručni rad i prosuti građanski novac, nego i štetu koja je nanesena životnoj sredini i šansama ka sprovođenju uspješne sanacije u bližem periodu – kaže ona.

M.S.

---

Zakon nije riješio problem
Direktor Ekološkog pokreta Ozon Aleksandar Perović smatra da je industrijsko zagađenje jedna od najdugotrajnijih crnih ekoloških tačaka.

– Razmjere su ogromne jer se radi o višedecenijskim problemu koji ima dugotrajne i ekološke i ekonomske posledice. Zakon nije riješio pitanje centralizovanog upravljanja industrijskim otpadom, pa je ostavljeno zagađivačima da to privremeno regulišu, što znači da oni rade na neadekvatan način. Treba se zapitati kako je došlo do toga da najvećim zagađivačima bude dozvoljeno da ugrožavaju životnu sredinu, a da zakon to dopušta – upozorio je on.